Prošlog mjeseca VICE je pisao kako se beskućnice iz Londona bore sa mjesečnim krvarenjem. Dok se u Velikoj Britaniji krokodilsko i kengurovo meso ne oporezuje, ulošci i tamponi smatraju se luksuzom i nedostupni su većini žena na ulici.
Za razliku od Londona, gdje prihvatilišta za beskućnike finansiraju država, crkva, gradska vijeća, nevladin sektor kao i razne fondacije, Beograd ima jedno Prihvatilište za odrasla lica koje finansira grad. Godinama unazad, koristi ga više ljudi nego što kapaciteti dozvoljavaju. Borba za proširenje prostora traje od 2003. godine. Iako su mejsta popunjena i trenutno u Prihvatilišu ima pedeset ljudi više nego što je predviđeno, socijalnim radnicama je trebalo vremena da se sjete koja od žena bi mogla da ima odgovor na pitanje o menstruaciji.
– Vlažne maramice. To je jedina stvar koja ti je potrebna. Najjeftinije koštaju trideset dinara. One završavaju posao. Kupala sam se u toaletima tržnih centara. Tu te brzo zapaze, pa moraš da nestaneš na par dana. Obišla sam sve tržne centre u Beogradu, kaže mi Mira koja je na ulici provela dvije nedelje, spavajući u okupiranom bioskopu Zvezda. Menstruaciju više nema, pa se osim sa hladnoćom i traženjem hrane te dvije nedjelje na ulici borila sa traženjem mjesta da se okupa i presvuče.
Od oko 150 ljudi u Prihvatilištu, trećina su žene. Mira je jedna od rijetkih koja je ovdje došla direktno sa ulice. Polovinu stanara čine nepokretne žene, a većina je starija od četrdeset godina. Više od polovine ovih ljudi ovdje dolazi preko Centra za socijalni rad – uglavnom ljudi stariji od četrdeset godina, bolesni, nepokretni ili sa psihijatrijskim poremećajima i oni kojima su potrebni staratelji. Ovdje nemaju problema sa ulošcima i tamponima, već sa pelenama za odrasle.
– Dobijam uloške od njegovateljica. Ali imam problem sa hormonima i neredovnim ciklusima. Kad dođu, bude mnogo krvi koju ponekad normalni ulošci koje dobijamo ne mogu da izdrže, priča Milica, jedna od rijetkih mladih žena u Prihvatilištu.
Socijalne radnice kažu da Milica već neko vrijeme odbija terapiju, ali da njeni psihološki problem nisu teški, jer “ima i gorih” – ostali su uglavnom ozbiljniji slučajevi.
– Većina ljudi ovde ima neku dijagnozu, kaže Olja, socijalna radnica koja u Prihvatilištu radi osamnaeset godina. – Slabije dijagnoze, ljudi kojima su potrebni staratelji, ozbiljne dijagnoze, svi su oni kod nas dok se ne pronađe stabilno rješenje.
Za razliku od žena iz londonskih prihvatilišta kojima nije prijatno da pitaju socijalne radnike muškarce, za tampone i uloške, malobrojnim ženama ispod pedeset godina u beogradskom Prhvatulištu to nije problem – u njemu rade samo žene.
– Mi imamo suptilniji način komunikacije. Umijemo da stanemo, da napravimo pauzu, da premostimo svaku situaciju. Ne znam da li bi socijalni radnik znao da se kontroliše u nekim situacijama sa agresivnim ljudima koji ovdje borave. Muškarci pokušavaju da sve odmah riješe. Potrebni su nam socijalni radnici više od bilo čega, kaže Olja.
