Poslije Drugog svjetskog rata Poljaci koji su živjeli u BiH vratili su se u svoju domovinu i sa sobom ponijeli bosanski jezik, kuhinju, kulturu… koje i danas brižno čuvaju od zaborava.
U gradu Boleslavjec, Novogrođecu, selima Oćice, Tomislav, Kžižova, Zebžidova, Osla, Černa Olobok u Poljskoj priča se bosanski jezik, praktikuju se bosanski običaji i kultura, a pita je neizostavni dio trpeze. Ova mjesta su naselili balkanski Poljaci, koji su emigriravši još u Austro-Ugaraskoj pola stoljeća živjeli u selima BiH, da bi se odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1946. godine, iz Jugoslavije vratili u Poljsku. Izabrali su ove teritorije, jer su ih predjeli najviše podsjećali na Bosnu.
Gordana Đurđev-Małkiewicz, predsjednica Udruženja poljsko-balkanskog prijateljstva, i profesor na Odsjeku za srpski i hrvatski jezik, na Univerzitetu u Vroclavu se, kako kaže, sa reemigrantima iz BiH prvi put srela 2006. godine na 60-oj godišnjici njihovog dolaska u Poljsku. Jezička istraživanja su je odvela u mjesta gdje oni žive.
Uče bosanski
-Htjela sam da utvrdim koliko su zapamtili ili zaboravili jezik svog djetinjstva. Ispostavilo se da se nije završilo samo na jeziku, istraživanja su se proširila na historiju, sociologiju, folklor. Danas vrlo rado pričaju bosanskim jezikom. Što se tiče znanja tog jezika, ono je različito. Osobe koje su rođene tamo, govore ga perfektno. Njihova djeca u zavisnosti od toga koliko su ih roditelji učili, a unuci su zainteresovani i sami uče, neki od njih su i moji studenti -započinje priču Đurđev-Małkiewicz.
Ona ističe da svako selo ima svoj KUD, koji njeguje pjesme iz bivše Jugoslavije. Nema praznika ili fešte a da se ne sviraju “naše“ pjesme. Organizuju Festival južnoslovenske kulture u gradu Boleslavjecu, Balkansku feštu, Praznik pite, žetvu po sjećanju najstarijih stanovnika, onako kako je bilo u Bosni.
-Pjevaju najčešće to što su ponijeli sa sobom, to su uglavnom starije pjesme, ali “skidaju“ i sa interneta novije numere – navodi Gordana dodajući da postoji Udruženje reemigranata, njihovih potomaka i prijatelja, čiji članovi redovno dolaze u BiH, brinu o grobljima predaka, posjećuju rođake, organizuju susrete u Boleslavjecu.
Slane i slatke pite
Kad god se zaželi svoje domovine, Đurđev-Małkiewicz posjeti Tomislav i Kžižovu…
-Odem do njih. Popričam na svom jeziku, pojedem pitu, zapjevamo, izgrlimo se i na trenutak sam kod kuće. Prave odlične pite, slane i slatke. Jufku razvlače sami i izuzetno je ukusna. Mene podsjećaju na moje djetinjstvo, kao što je moja baka i tetka pravila – govori nam ona.
Juzef Herbut, 83-godišnjak koji je rođen u Grabašnici, nedaleko od Srpca, a danas živi u Tomislavu, pored Boleslavjeca, nam priča da se u njegovom domu, od samog dolaska, 1946. do danas njeguje kultura koju su donijeli iz Bosne.
-Uvijek je to bilo u kući i na različitim susretima ili na feštama. Pjesme iz bivše Jugoslavije su neizostavne na našim druženjima, feštama. Mi živimo u Poljskoj, ali srce nam je u Bosni -govori nam Herbut.
Međutim, kao i sve što godinama izblijedi, i druženja je iz godinu u godinu sve manje.
-Nažalost među prijateljima i poznanicima nema više tako čestih i srdačnih susreta kao prvih godina poslije Drugog svjetskog rata – tužno će Herbut koji čežnju prema svojoj drugoj domovini ublažava pišući poeziju.
Vidjeti Bosnu posljednji put
Gordana nam priča da pamti priču jednog 50-godišnjeg gospodina, čija je majka bila bolesna. Imala je jednu želju. Posljednji put da vidi svoju Bosnu.
-Inače je išla pomoću štaka i nikako je nisu htjeli voditi jer je daleko. Nekako ih je ubijedila i otišli su. Kad su stigli u podnožje brda, a kuća je bila na vrhu, bacila je štake i otrčala do kuće. Pričala je da je ozdravio bosanski zrak i jabuke iz njene bašte o kojima su brinule komšije. Poslije je živjela još nekoliko dobrih godina – govori nam Gordana.
Ljudi sa dva srca
Božena Dlugoš živi u Oćicama, u boleslavječkom okrugu, u Donjoj Šleziji. Njeni roditelji su
su stigli u Poljsku u proljeće 1946. sa svojim roditeljima i naselili se u selu Kjeržno i Zabloće, tvoreći na taj način neobičnu i karakterističnu balkansku sliku za taj dio Donje Šlezije: muzikom, kuhinjom, običajima, svakodnevnim životom. Odrastala je u toj specifičnoj atmosferi, kojom je bila ispunjena i zavoljela je. Kako kaže, kao i mnogo osoba rođenih u Poljskoj, i ona ima tu sreću da ima dvije domovine, dvije kulture.
-Njegujemo tu balkansku tradiciju, poštujući baštinu skoro 20.000 osoba koje su došle između 1946-47. u naš okrug. I ostali smo tu. Procjenjuje se da jedna trećina stanovnika našeg okruga, kojih je oko 90.000 ima bosanske korijene. U specijalitete naše kuhinje spadaju i balkanska čorba, palenta, kisela i punjena paprika, pljeskavica, maunova čorba. Stariji stalno pričaju o svom zavičaju gdje su proveli djetinjstvo i mladost. Zato za nas kažu da smo „ljudi sa dva srca”, jer jedno je poljsko, a drugo balkansko – rekla nam je Dlugoš.
