Zijo Ribić (32), kojem su agresori u maju 1992. godine u Skočiću kod Zvornika ubili oca, majku, šest sestara i jednog brata, te mnogobrojne rođake i komšije, nakon 24 godine potucanja po raznim smještajima, prije nekoliko dana na korištenje je dobio socijalni stan u Tuzli.
– Još ne mogu vjerovati da ću imati nešto što mogu zvati svojim. Kad sam dobio ključeve i ušao u ovaj stan, osjetio sam neizmjernu sreću, ali i tugu. Pomislio sam, Bože, šta bi moji roditelji dali da vide da im sin, koji je kao dijete ostao sam, danas ima stan. Vjerujem da njihova duša osjeća da sam dobro, da sam, nakon svega što sam preživio, postao čovjek koji ih nikada nije obrukao – priča pomalo sramežljivo Zijo, dok nam pokazuje prazne prostorije stana, koje će, nada se, jednog dana urediti i tu osnovati svoju porodicu.
Zijo je, i sam priznaje, u životu mogao biti svakakav, ali nije. Živeći u domovima za nezbrinute, upoznao je mnogo dobrih ljudi i u Crnoj Gori i u BiH, posebno u Tuzli, koji su, u nedostatku roditelja, sigurno imali veliki utjecaj na njegovo odrastanje i odgoj.
– Imao sam osam godina kada su mi „Simini četnici“ poubijali članove porodice. Kad mi je u Beogradu u sudnici Simo Bogdanović, vođa ove jedinice, postavio jedno pitanje, u tom trenutku svašta mi je prošlo kroz glavu. Ali, odjednom, kao da mi neko reče: „Zijo, stani, ti nisi kao oni“. I nisam, ne daj Bože. Takvima ne bih bio u koži ni na ovom ni na onom svijetu. Ja svoj život uređujem da me pamte kao dobrog čovjeka, prijatelja, kao osobu koja ne mrzi. Ne želi drugima zlo, bez obzira na sve kroz šta sam prošao – govori Zijo.
On je u Tuzli završio ugostiteljsku školu i već nekoliko godina radi kao kuhar u hotelu „Tuzla“, gdje i boravi. Ima i djevojku koju je, također, upoznao u Domu za nezbrinute. Za sada, s obzirom na to da nema sredstava za nešto više, nabavit će, kaže, „kakav madrac“ da bi imao na čemu spavati u svom stanu.
Prijatelji su mu obećali pomoći da se „malo skući“, a onda da se oženi i osnuje vlastitu porodicu. A za porodicom pati već pune 24 godine…
– Držim ključeve stana u rukama i stalno se pitam je li ovo istina. Hvala organizaciji „Hilsfwerk“ iz Austrije, Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i ministru Edinu Ramiću, hvala Gradu Tuzli i gradonačelniku Jasminu Imamoviću, dobrim ljudima iz Doma za nezbrinute, Tuzlanskoj „Amiki“ i mojim prijateljima koji su me sve ove godine hrabrili kroz život. Ukopao sam oca, majku i četiri sestre. Nedavno su identificirani i moj dvogodišnji brat i trogodišnja sestra. Još samo jednu sestru da pronađem, pa da im svima nišane podignem. Šta mogu, to je moja sudbina – kaže Zijo, zahvaljujući i nama što smo prvi pokucali na vrata njegovog praznog stana.
(Radio Glas Drine/AVAZ)
