Jedina mu je životna želja bila da upozna oca, koji ga nikada nije priznao. Tražio je da mu pokažemo oca, makar i od blata, ali mu se želja nije ispunila, priča skrhan bolom Zoran Mitić, djed dječaka Đorđa (12) koji je preminuo pretprošle noći od povreda strujnog udara od 25.000 volti.
Dječaka je udario strujni luk na Željezničkoj stanici dok se 21. aprila sa drugovima igrao penjući se na vagone i sa teškim opekotinama na 90 odsto kože bio je hospitalizovan na Klinici za dječju hirurgiju sa ortopedijom, gdje je izdahnuo 22.aprila oko 22.30 časova uprkos naporima ljekara da mu spasu život.
– Ja sam kao djed dozvolio da se Đorđe rodi. Otac za koga nije dokazano očinstvo, sa ženom je živeo četiri godine u braku i nije imao djece, ali je tražio od moje ćerke da abortira. Ja to nisam dozvolio. Mnoge žene, mislio sam, ne mogu da rode, ko sam ja onda da budem dželat. Bog je njoj namenio djete, rekao sam ćerki da je to njen izbor i da ja tražim da rodi djete. U bolnici, kada mu se otac nije javljao, rekli smo mu: otac te neće ali mi te hoćemo. Ti si naša sreća. Kada sam ga iznosio iz bolnice, rekao sam mu da ja želim da mi on uzvrati pažnju tako što će on nositi moj kovčeg kada umrem. Nije mi se želja ostvarila – priča Zoran.
On kaže da je njegova ćerka Maja jako teško podnijela to što otac dječaka ne želi da ga prizna, zbog čega se razboljela psihički, što se odrazilo i na njegovo odrastanje.
– Njegova majka ne može o sebi da se stara, danju spava, pod terapijom je a noću se budi i traži da se sa njom priča. Dijete je sve slušalo, budilo se, danju je izlazio iz kuće. To je ostavilo traga na njega. Bio je hiperaktivan, nije ga držalo mjesto. Ali, bio je pametan dječak. Nije učio, ali je bio odličan đak. On nam je bio nada da će se sutra brinuti o majci kada poraste i ima svoju porodicu. Ali, otišla je naša nada i naši životi sa njom – jada se Zoran.
Neutješna baka Svetlana, koja mu je bila kao druga majka, ne može da zadrži suze.
– Volela sam ga kao da mi je sin, brinula sam o njemu kao majka, jer mu se majka razboljela. On me je podmlađivao svojom vedrinom i živahnošću. Čuvala sam jedne cipele da budu nove, nadajući se da ću mu jednoga dana zaigrati na svadbi. Bio si tako pun života i energije, dušo moja lepa – plače Svetlana.
Ljekari Klinike za dječju hirurgiju sa ortopedijom učinili su sve da spasu dječaka, ali su povrede bile smrtonosne jer se dječakovo tijelo zapalilo nakon udara struje. Na prijemu u bonicu on je bio poluugljenisan.
– Rađene su sve mjere reanimacije, opekotine su hirurški obrađene, priključen je na veštačku ventilaciju, primjenjivane su mere intenzivnog liječenja. Međutim, takve povrede nije moguće da se prežive – kaže dr Dragoljub Živanović, pomoćnik direktora Klinike.
Saučešće železničara
Željezničari niškog željezničkog čvora uputili su telegram saučešća povodom smrti dječaka.
“Najbolnija strana života je ovaj put sticajem nesrećnih okolnosti nemilosrdno zatamila vaše živote i udarila gde je najranjivije. Ostaje da i mi železničari živimo u senci nesreće koja se desila na našem prostoru. Saučestvujemo u vašoj boli za koju znamo da je nemerljiva ali i nedeljiva. Svi smo siromašniji za jedan mladi život, a sećanjem ćemo čuvati uspomenu na malog Đorđa. I na ovaj način vam upućjemo izraze naijskrenijeg saučešća, navode železničari u telegramu. U Železnicama Srbije kažu da je edukacija dece o opasnostima u železničkom saobraćaju jedina mera kojom se mogu ovakve nesreće preduprediti, jer je nemoguće ograditi kilometre železničkih stanica i postaja tako da im se ne može prići.”
Djed napisao oproštajnu pjesmu unuku:
U proleće sve živi, sve životom diše,
Ali tebe nema Đorđe tebe nema više
Primi zadnji pozdrav od svog dede,
od razreda i od đaka
I reci mi cvete mladi da li ti je crna zemlja laka
Ja ti želim sretan put do neba
Al sad ne znam da živim kako treba
Ostao sam s tvojom bakom,
sa tvojim vermin drugom
ali nauči me moj živote
kako da živim sa tugom
