Imali smo donacija od kantonalnog i federalnog ministarstva, ali najmanje od entitetskog ministarstva u RS-u. Nama je u početku najvažnije bilo da obnovimo razrušene kuće.
Predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Atmačići – Janjari kod Ugljevika Džavid Huskić kaže da ova mjesna zajednica obuhvata dva naseljena mjesta, sela Janjari i Atmačići, u kojima živi oko 160 porodica Bošnjaka povratnika. Puno je domaćinstava u kojima živi samo po jedan član, uglavnom penzionerska populacija, ali ima i višečlanih porodica s petero do šestero članova.
– Veliki broj mladih aktivno se uključio u obnovu na ovom području. Mnogi su pokrenuli porodični biznis na mini farmama i oni žive od poljoprivrede i od stočarstva. Većina četrdesetogodišnjaka živi bukvalno od svog rada, na porodičnim imanjima – pojašnjava Huskić.
U ovoj mjesnoj zajednici ima nekoliko krupnih farmera, koji imaju i do stotinu grla stoke. To su, u pravom smislu, nekadašnje poljoprivredne zadruge. Ipak, većina njih nema regulisan socijalni status, nisu registrovali komercijalna gazdinstva, tako da nemaju radni staž, penziono i zdravstveno osiguranje.
– Većina povratnika na selima živi od svoga rada. Imali smo donacija od kantonalnog i federalnog ministarstva, ali najmanje od entitetskog ministarstva u RS-u. Nama je u početku najvažnije bilo da obnovimo razrušene kuće. Ali, od toga se ne može živjeti. Morali smo obnoviti infrastrukturu, nabaviti poljoprivredne mašine i mehanizaciju – kaže Huskić.
U Janjarima funkcioniše petorazredna osnovna škola sa tridesetak učenika. Riječ je o područnoj Osnovnoj školi u Donjoj Trnovi. Džamije i u Janjarima i u Atmačićima porušene su tokom rata, ali su obnovljene zahvaljujući prilozima i donacijama vjernika, te uz pomoć općine Ugljevik, koja je pomogla izgradnju obje džamije. U Janjarima i Atmačićima imaju i svoj lokalni vodovod, izgrađen prije rata. Vodovod je još u funkciji, iako bi ga trebalo uskoro i rekonstruisati. Izvorište, na najvišoj koti u selu Modran kod Ugljevika, izuzetno je kvalitetno, kapaciteta za naselje od deset do petnaest hiljada stanovnika.
– Na izvorištu imamo bazen od 300 metara kubnih vode. Prije nekoliko godina ustupili smo višak vode Srednjoj Trnovi. Ovo je pitom kraj gdje Semberija završava i postepeno prelazi na obronke Majevice. Na ovom području uspijevaju čak i smokve. Imamo u naša dva sela 60 hektara pod voćnjacima. Jedan povratnik ima voćnjak na površini od šest hektara pod šljivom, jabukom i kruškom – priča Huskić.
Član Savjeta i sekretar Mjesne zajednice Atmačići – Janjari Begzad Valjevac kaže da u ovim povratničkim naseljima ima četrdesetak mlađih ljudi, dobi od 25 do 30 godina, koji su nezaposleni.
– Iz naše mjesna zajednica ima svega oko 25 zaposlenih ljudi u Teočaku, Ugljeviku ili u Tuzli. Najviše ljudi je orijentisano na proizvodnju povrća, krastavca kornišona, na voćarstvo i stočarstvo. Prije rata smo imali 345 domaćinstava, odnosno 1.305 stanovnika. Bilo bi ovdje više povratnika, ali nema radnih mjesta i uslova za obezbjeđenje sigurne egzistencije. S minimalnom plaćom, za podmirenje režijskih troškova, mnogi bi se vratili da žive na selu. Pokušavamo da osiguramo plastenike, jer bi od jednog plastenika jedna porodica mogla ostvariti solidna primanja – predlaže Valjevac.
Učenici imaju organizovan prijevoz do osnovne škole u Srednjoj Trnovi, a serdnjoškolci svakodnevno putuju u Teočak. Međuljudski odnosi su dobri s komšijama koji žive u selima sa srpskom većinom. Saradnja, međusobna trgovina, posjete poznanicima i prijateljima, to se održava redovno i na to nije mogao utjecati nikakav rat, kaže Begzad Valjevac, ističući da postoji izuzetno dobra saradnja s općinskim vlastima u Ugljeviku.
Džavid Huskić je pedantno izračunao da je uoči rata u ova dva sela bilo 355 zaposlenih u raznim preduzećima, šezdesetak u zapadnoj Evropi, a imali su 89 penzionera i 35 poljoprivrednih proizvođača.
Sada je situacija dramatično promijenjena, ali opet nema u ovim selima socijalnih slučajeva kojima je neophodna tuđa pomoć. Ljudi se bore da žive i prežive, uzdajući se isključivo u svoj rad.
Sedamdesetogodišnji Muhamed Muminović iz Janjara jedan je od najvećih proizvođača mesa i mlijeka u ovom selu. Na njegovom imanju dnevno se proizvede oko 450 litara mlijeka koje se isporučuje mljekari u Gradačcu. Kaže da živi sa suprugom, sinom i njegovom porodicom.
– Ko hoće radi, ko neće gleda u nebo. Tovim junad, uzdam se u priču državnog ministra Šarovića o ponovnom izvozu mesa u Tursku. Ova godina je teška za ozbiljniju proizvodnju, ali mi ne odustajemo – kaže Muhamed Muminović.
(Radio Glas Drine/FAKTOR)
