Rijetko se može sresti osoba koja se tako žilavo, bez straha i kalkulacija, riskirajući pri tome i mir i egzistenciju svoje porodice, toliko godina bori s nepravdama kojima su izloženi povratnici u Republici Srpskoj kao što je to Muharem Sinanović iz sela Jošanica kod Zvornika.
Hadžija Šiško, kako ga u narodu poznaju, spada u onu kategoriju ljudi koji se nikada ne predaju. U ratu je sedam puta ranjavan, ostao je bez oka, a koliko gelera u sebi nosi, ni on sam ne zna. Kako je prvi stao u odbranu zemlje 1992. godine, tako se i nakon rata prvi vratio na svoje spaljeno ognjište, svjestan da ga čekaju teški dani neimaštine, nepravde, nerazumijevanja…
Njegova djeca bila su među prvom bošnjačkom djecom upisanom u školu u Zvorniku, a kad niko nije vjerovao da je to moguće, hadžija Šiško je sa svojim komšijama pokrenuo akciju obnove nekadašnje područne škole u selu Liplje, iste one škole koja je u ratu bila pretvorena u logor za Bošnjake i u kojoj su prilikom oslobađanja zatekli silovane i ubijene njene nekadašnje učenice. I pored svega, škola je bila prvi znak da života za Bošnjake u tim krajevima ima. A onda su se počele graditi džamije, pa nove područne škole, asfaltirati putevi. Nicale su farme, plantaže voća, gradili se spomenici, hair-česme, organizirali vašari, turniri, obnavljale se kuće, ali…
Gdje god da se šta gradilo i radilo bez hadžije Šiška nije moglo proći.
Otkako se vratio u svoju Jošanicu, upravo zbog imidža „borca u miru“ Muharem Sinanović stalno je bio na „nišanu“ vlasti, ali i lokalnih smutljivaca i policijskih doušnika. Uvijek je govorio da se takvih ne boji jer sve što on i njegove komšije rade da im bude bolje, rade po zakonu. Prvi su ustali protiv diskriminacije bošnjačke djece u školama, protiv bezrazložnih pretresa i privođenja bošnjačkih domaćina, a kada je vlast krenula na otimanje bosanskog jezika, Muharem i njegove komšije suprotstavili su se otimačima po cijenu da ih ponovo privode, sude, progone.
– Mi ne tražimo ništa više od onog što po Ustavu imamo pravo. Učitelji i nastavnici koji bosanski jezik pretvore u jezik bošnjačkog naroda neće više biti učitelji našoj djeci, odnosno naša djeca neće više biti njihovi đaci – bio je kratak rezime sastanka roditelja bošnjačkih učenika pet zvorničkih područnih škola održanog prije tri dana, s koga je Muharem Sinanović poručio ministru obrazovanja RS da, “ako je pravi ministar, neka dođe među bošnjačke učenike i pita ih kojim jezikom govore, a ne da svoje lice sklanja iza politike koju je vodio ratni zločinac Radovan Karadžić”.
Muharem Sinanović, kaže, u svojoj borbi za ljudska prava u kraju u kome živi nije sam. S njim su njegove bošnjačke komšije i prijatelji koji nikada nisu pristajali na nepravde i poniženja kojima su nerijetko izloženi zato što ne daju svoje i na svoje. U borbi za bosanski jezik ponovo su jedinstveni, bez obzira na verbalne prijetnje, ali i „plave koverte“ koje im stižu.
Muharem Sinanović rođen je 1967. godine u Jošanici kod Zvornika. Po zanimanju je saobraćajni tehničar, a nakon rata bavi se poljoprivredom. Priča o njemu svojevremeno je obišla svijet zahvaljujući činjenici da je svojim starim kamionetom, godinama, učenike iz nekoliko sela svakodnevno dovozio u školu i vraćao ih kući. Oženjen je i sa svojom mnogobrojnom porodicom živi u selu u kome je i rođen.
(Radio Glas Drine/AVAZ)
