Na bolji svijet je u 71.godini preselila majka heroina Nazija Beganović iz Durakovića kod Đulića, kojoj je sa Bijelog Potoka 1992.godine odvedeno, a potom ubijeno šest sinova: Muriz, Beriz, Idriz, Feriz , Ramo i Fahrudin, te muž Mustafa.
Po broju žrtava iz najbliže familije, šestoro sinova i muž, Nazija je doživjela najveću tragediju u našoj državi.
Dženaza Naziji Beganović bit će klanjana sutra (srijeda), poslije podne namaza, najvjerovatnije u Durakovićima.
Sve druge riječi ,osim njenih, po pitanju njene životne sudbine su nepotrebne. Za života Nazija se ovako se prisjećala dana kada je posljednji put vidjela svoje sinove i muža:
„Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz petnaestak sela, skupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih 668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajnonadala da se neće desiti najgore. Neko je tada pitao četnike kuda vodenaše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu. Od tada, dodanas, ni o jednom od mojih sinova i muža ništa nisam saznala. Nikonije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10 godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko do njih preživio bila je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici Crhi Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem donjihovih kabura, dugo ostanem, isplačem se. Nada se da će pronaći kostii ostale četvorice sinova: Beriza, Feriza, Ram i Fahrudina. Nada da je bar neko preživio skoro je presahla.“ , govorila je Nazija.
„U početku su mi dolazili na san,a li poslije nikako. Sve sampokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i zaspim, to bude do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam, tugujem, ne znam šta da činim. Kada odem na mezarje, ne mogu seodvojiti od njihovih kabura. Najveća želja mi je da nađem kosti preostale četvorice sinova. Bojim se da nisu izgorjele, jer sam čula da su četnici neke naše muškarce zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih voda nije odnijela. Znam da nisuživi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima proučim za njihove duše. Unam da su mi mučili djecu. Stalno mi je naumu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.“
