Bošnjaci iz naselja Mahala, smještenog između Kalesije i Zvornika, ovih dana se s ponosom i tugom prisjećaju prvog i historijskog povratka u ovo mjesto, kojim je prije 20 godina otvorena kapija veličanstvenog povratka Bošnjaka na Drinu.
Desetine povratnika, koji su se krajem avgusta 1996. godine okupili u Mahali, s namjerom da se vrate na prijaratna ognjišta, predvodio je legendarni rahmetli Fadil Banjanović, u narodu poznatiji kao Bracika i Banjan. Tada su srpski policajci i specijalci pokušali da spriječe povratak, a u sukobu je smrtno stradao jedan povratnik, dok ih je više povrijeđeno.
Uprkos svemu, povratak je uspio, a u narednim godinama, Bracika je vraćao selo po selo, počev od naselja Jusići, Dugi Dio, Hajvazi, Caparde, pa do Bracikine planete – Kozluka. Do njegove velike ljubavi – rijeke Drine.
Upravo nedaleko od ove rijeke, 12. decembra 2011. godine, prestalo je da kuca veliko i herojsko srce Fadila Banjanovića, lidera povratka u Podrinju i cijeloj BiH. Bracika je preminuo u 49. godini od posljedica infarkta, a smrt ga je zatekla na funkciji delegata Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a, predsjednika Regionalnog i Općinskog odbora SDP-a Zvornik i njemu najdraže funkcije – predsjednika Mjesne zajednice Kozluk.
Bracika nije među živima, ali njegova djela i armija povratnika na Drini i u drugim krajevima naše zemlje, ostat će da vječno svjedoče o velikoj misiji koju je predvodio ovaj veliki čovjek.
A misija je započeta u martu 1996. godine, kada je Bracika, pred 20.000 progranika održao govor u Tuzli, te zatražio povratak na svoja ognjišta. Tada je i plasirana čuvena parola “Nijedna kuća k'o svoja, nijedna rijeka k'o Drina”. Od tada je Banjan postao lider povratnika.
Bošnjački političari su ga, doduše rijetki, kada je zakotrljao proces povratka, optuživali da vodi Bošnjake na klanje, a Srbi da ruši srpsku državu, dok su iz SFOR-a tvrdili da vodi nekakvu operaciju “Mišji ugriz”, kojom, eto, Armija R BiH, preko Bracike i povratnika želi u miru da izađe na Drinu. To je bio znak da je Banjanović bio na pravom putu.
Stotine je priča vezanih za Braciku. Bio je to čovjek, reći će poznavaoci, koji se danas sastajao sa predsjednikom države, ministrima, ambasadorima, a sutradan lično dijelio piliće, kurbane i sadnice povratnicima. Bio je, kaže nam Bekir Omerović, “čovjek iz naroda”, te nam prepričava jedan događaj koji najbolje govori na koje se sve načine Banjanović borio za povratničku populaciju.
Naime, u Kamenici kod Zvornika se 2002. godine trebao graditi put za povratnike, u okviru projekta “Izgradimo put, nagradimo povratnike”. Omerović nam govori da je podrška postojala za projekat, ali da je bila potrebna i podrška Ramiza Mehmedagića, tadašnjeg ministra prostornog uređenje i okoliša u Vladi Federacije BiH, do kojeg se nije moglo doći.
-Otišli smo u Sarajevo i raspitali se gdje živi Mehmedagić. Poranili smo ujutro. Čini mi se da je živio u naselju Breka. Čekali smo da vozač dođe po ministra. Kada je vozač došao oko 20 do osam, a ministar izašao iz stana, Fadil je spontano istrčao sa novinama i pozdravio ministra. Rekao mu je da je na važnom sastanku u Sarajevu i da bi imao volju da se susretne sa njim na pet minuta. On je rekao da nas može primiti kao povratničku delegaciju oko 13 sati. Otišli smo u najbližu kafanu i pili kafe i sokove do tog termina. Nismo mogli drugačije da ga “ulovimo” – prisjeća se Omerović poteza njegovog prijatelja Bracike, kojim se borio za povratnike.
On nam navodi još jeda primjer koji pokazuje kako se Banjanović, boreći se za povratnike, “razračunavao” sa mangupima koju su pokušavali spriječiti povratak.
-Kada smo ulazili u Đuliće, on je prepoznao opstrukciju nekih Srba, koji su se protivili izlasku iz bošnjačkih kuća. On je njih izvojio njih i kazao im da ima neke stolarije za njih, da će im dati, ali da ne može svima dati. Oni su se nakon toga razišli. Sve se završilo bez problema – ispričao nam je Omerović, dodajući da nije poznato da li je Bracika dao obećanu stolariju.
Još jedan događaj, u kojem glavna uloga pripada Fadilu, vezan je za povratak u naselje Jusići, u koje su se Bošnjaci vraćali odma nakon Mahale i sukoba u ovom mjestu. Naime, tada je bila najavljena racija ruskog KFOR-a i srpske policije, kako bi se utvrdilo da li povratnici imaju oružje. Kako nam je ispričao Omerović, Banjanović je bio u strahu da ne padne na ispitu kod međunarodne zajednice, pa je genijalnom idejom uspio spriječiti da se, eventualno kod nekoga pronađe oružje.
-Fadil, koji je bio lovac, sjetio se bibera, gdje svi psi tragači i obučeni psi, izgube kontrolu, ne mogu da djeluju kada dođu u dodir sa biberom. Bracika je prosuo vreću bibera čime je onesposobio pse tragače. Samo su se vrtili u krug tog dana – ispričao nam je on.
Veli, Bracika danas fali običnim ljudima koji se na terenu često sjete njega. Osjeća se velika praznina u cijelom Podrinju, ali i u drugim povratničkim sredinama.
-Poštuju ga i povratnici Srbi i Hrvati, jer je on i njih vraćao na prijeratna ognjišta – dodaje naš sagovornik, navodeći da je situacija u Kozluku potpuno drugačija nakon smrti Banjanovića.
Poštovanje Alija Izetbegovića
Bracika je često prepričavao jedan događaj koji se desio na početku povratka, a kada je ga je rahmetli Alija Izetbegović pozvao da objasni trošenje povratničkog novca. Bracika je cijenio i volio Izetbegovića, pa ga je zbog poziva bilo stid.
-Ja sam se sav skupio, i gledao u njega. U jednom trenutku me pitao: kako se živi, Fadile. Ja kažem: pa, dobro je predsjedniče, ima i nešto para, da se i povratnicima, ali, zalijepi se koja stoja. Alija se samo počeo smijati – pričao je Bracika.
-Možeš li to ponoviti, Fadile – upitao je tada Alija.
-Htio sam od stida propasti u zemlju. Ali, ponovio sam. Alija se ponovo samo smijao. Umjesto 15 minuta, ostali smo dva sata. Ambasadori su čekali ispred vrata. Kada sam pošao Alija mi je dao kovertu. Rekao je da dam novca i srpskim porodicama – pričao je Bracika autoru ovih redova, kojeg je Izetbegović izuzetno cijenio zvog doprinosa povratku.
Kada je Bracika plakao
Da je Bracika zaista cijelog sebe posvetio povratku i da je do kraja života istinski živio i umro za povratak, najbolje pokazuju njegove suze tokom gostovanja 2010. godine u emisiji “Udri muški”
-Ja sam neki dan bio na Leminom brdu. To je jedno naselje kod Kamenice, opština Zvornik. Vratio se Mujo Ćumurović, koji je dva sina izgubio. I rekao mi je: vratio sam se, ne što volim, vratio sam se zbog svoje djece što su ovdje izginula. Vjeruj, Batko, plakao sam, rulj'o sam, Boga sam molio da dobijem na lotu, da napravim kuću tom čovjeku. Dvije godine živi u šupi. Živi bez vode, struje… Pisao sam svima i niko neće da pomogne. Neće, jer Mujo nema 1.000 eura da da nekome. Bio sam među Srbima povratnicima. Bio sam u kolektivnim centrima. Tuga jedna. Bol jedna. Zato sam se i razbolio“ govorio je i plakao Bracika.
Bracikine suze, na koje nisu navikli povratnici, najbolji su odgovor onima koji su možda nekada sumnjali u iskrenost onoga šta radi i za šta se borio legendarni Bracika.
(Radio Glas Drine / Dnevne novine Faktor – Samir Karić)
