Nermine, hajde dolam! Ja sam dolamo, slobodno kod Srba! Svi hajte!
Snimak na kojem zarobljeni Ramo Osmanović, okružen naoružanm srpskim vojnicima, u julu 1995.godine, nakon pada Srbrenice, doziva sina Nermina i ostale da se predaju Srbima, obišao je cijeli svijet.
Nije poznato da li se Nermin odazvao na poziv svog oca Rame, ali se zna da im se tog 13. jula gubi svaki trag. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama 2009.godine . Nerminovi u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a Ramini u Zelenbom Jadru kod Srebrenice.
Za njih dvojicu zna cieli svijet, ali o njima najviše misli Saliha Osmanović, supruga rahmetli Rame Osmanovića i Nerminova majka. Živi u selu Dobrak, oko 45 kilometara udaljenom od Srebrenice, a s njom su novinari AVAZA razgovarali uoči 21. godišnjice genocida.
Saliha se u svoj Dobrak, koji priprada mjesnoj zajenici Skelani, vratila prije pet godina.
Dok smo sjedili ispred njene kuće, u rukama je držala uramljenu sliku supruga Rame i sinova Nermina i Edina. Nermin je nestao poslije 11. jula, a Edin je poginuo 6. jula u Srebrenici od granate. Nermin je imao 19, a Edin 18 godina.
“Gdje god sam, na njih mislim. Jedino kad spavam ne mislim na njih. To me povuklo da se ovdje vratim”, govori Saliha Osmanović.
Prije rata, kaže dobro se živjelo, djeca lijepo učila, imali traktor, automobil, kuću.
” Prije rata Ramo je radio u Beogradu u firmamam „Hidrotehnika“ i „Mostogradnja“. Bio nekad na terenu u Tunisu, Alžiru. Nekako pred sami rat je Ramo imao slobodnih dana, naradio pa došao kući. Djeca su išla u školu, Edin je bio 8. razred osnovne škole u Skelanima, a Nermin išao u prvi razred srednje u susjednoj Bajinoj Bašti. Jednog dana komšija Slavko nmam došao i rekao da Nerminu treba propusnica preko mosta u Bajinu Baštu. Ramo nije dao Nerminu u školu. Dva dana nakon toga krenula je vojska iz Srbije i počeli su pucati. Pobjegli smo preko šume u Osat, a kasnije ćemo doću Srebrenicu” , priča Saliha.
Pitali smo je i kako se osjećala kada je prvi put gledala snimak na kojem njen suprug Ramo poziva sina Nermina i ostale da se pređu Srbima.
“Teško, bolno”, kaže, a onda duboko odhukne. Pa zašuti.
Na snimku je prepoznala i jednog komšiju Srbina koji radi u policiji u Srebrenici. Prije snimka vidjela je svog Ramu u novinama. Đever joj je pokazao novine dok su živjeli kao proganinici u Jasenicama kod Srebrenika.
“Kada sam ga vidjela u novinama, mislila sam da i nadala se da su živi i on i Nermin. Kasnije, vidim, nema ih. Nisu se spasili, i njih su ubili dušmani”, kazuje Saliha.
Posljednji put je Ramu i Nermina vdijela 11.jula, kada je Srebrenica pala. Ona je krenula prema Potočarima, a oni preko šume.
“Mi smo tog dana još bili u šoku, jer nam je samo prije nekoliko dana od granate poginuo mlađi sin Edin. Kad smo se rastajali, samo mi je rekao : „Saliha idi ti s narodom u Potočare, a ja i Nermin ćemo preko šume”, kaže ona.
Ramo i Nemin ukopani su u Potočarima, a Edin u Kazanima, u Srebrenici.Saliha je borac, uprkos golemoj tragediji, ne predaje se, živi u svom Dobraku, sama u kući, bez muške glave.
“Dobrak je malo mjesto, ali nema naroda. Srbija nas pobila i poklala. Nas od Srbije samo Drina dijeli. Insan, kad kokoši kolje, bira: ovu hoću, ovu neću, ovu hoću, ovu neću, a oni sve redom klali”, priča Saliha.
Bila je i u Hagu u svojstvu svjedoka protv ratnog zločinca Ratka Mladića. Na sudu u Hagu, kako nam ispriča, javno je pitala Mladića da li on jede, spava, grize li ga savjest zbog onog što je uradio. Bila je Saliha i na suđenju u Beogradu, išla je na nekakve međunarodne konferencije u Londonu, Francuskoj. Navikla je i s novinarima.
“Rekla sam im svima da nas je međunarodna zajednica izdala”.
Saliha Osmanović ove će godine na hadž.
“Često mi dolaze nekakve ekskurzije, grupe njih sedam- osam, budu sahat- dva, popričaju sa mnom i odu. Jedna profesorica iz Amerike nekoliko je puta dolazila kod mene. Prošle godine s njom u grupi studenata bio je i Ahmed, koji je iz Saudijske Arabije. On me pitao da li bi išla na hadž. Ja mu velim: „Bih sinko, jašta bih, ali nemam ja para, od svega što primam, ne mogu sebi platiti hadž“. Onda je on rekao da će sa svojom porodicom finansirati moj odlazak na hadž”, kazuje Saliha Osmanović.
Ahmed je održao obećanje i uplatio za Salihin odlazak na hadž. Još prošle godine trebala je ići, ali se zakasnilo pa će tek ove godine krenuti da obavi petu islamsku dužnost. Saliha je zahvalna i Ahmedu i profesorici iz Amerike. Kako kaže, zahvalna je prvo Allahu dž.š., pa onda svim dobrim ljudima.
(Radio Glas Drine / AVAZ)
