Radio Glas Drine Radio koji se sluša i voli
Bivši episkop zvorničko-tuzlanski sa sjedištem u Bijeljini Vasilije Kačavenda više nije vladika, ali ostaje homoseksualac i, najvjerovatnije, zločinac, o čemu će i nadležna tužilaštva dati svoju riječ. Osim po homoseksualnim sklonostima, ostat će upamćen i kao pokrovitelj zločinačkih akcija, ali i ljubitelj luksuza.
Etničko čišćenje
U Bijeljini ovih dana nije moguće pronaći sagovornika koji bi javno iznio svoje mišljenje o sad već bivšem vladiki. Ipak, ostaju činjenice koje neupitno govore o ovom dosljednom poborniku i nastavljaču etničkog čišćenja i sive eminencije zločinaca Karadžića i Mladića.
Kako drugačije objasniti eksproprijaciju 11 bošnjačkih kuća u Bijeljini još 1994. godine i izgradnju vladikinih dvora i pravoslavnog manastira Sveti Vasilije Ostroški na otetoj zemlji? Vladikin dvor mnogi porede s Versajem po količini luksuza i zlata.
Na području svoje eparhije izgradio je 200 crkvenih objekata, od kojih dvije crkve tamo gdje im nije mjesto, na Diviču kod Zvornika i u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju. Na ime navodno oduzete imovine Pravoslavne crkve u doba komunista, tražio je i dobio velike komplekse zemljišta u Semberiji. Sve ih je pretvorio u placeve i prodavao izbjeglicama, o čemu je „Avaz“ ranije pisao.
Posebna priča je pravoslavni turistički kompleks Etno-selo “Stanišići” pored Bijeljine, mjesto brojnih simpozija, kongresa i luksuznih svadbi, s manastirom Svetog Nikole u centru ovog etno-sela. Niko u Semberiji ne vjeruje da je vlasnik ovog “planinskog sela u ravnici Semberiji” Boris Stanišić sve to izgradio uspješnim radom prvobitne konobe. Vladika Kačavenda Borisu je kum i, kako se nezvanično govori, bio mu je poprilična finansijska podrška.
Nezvanično, zbog svoje nastranosti prije rata bio je ucijenjen i radio je kao saradnik Državne bezbjednosti (DB). Kačavenda je 15. maja 1992. godine pobjegao iz Tuzle u Bijeljinu, a nakon rata bio je jedini vladika SPC-a koji nije postupio po uputama Svetog Sinoda da se vladike vrate u predratna sjedišta svojih eparhija.
Napad na paroha
Kačavenda je do kraja ostao vjeran govoru mržnje i prijetnja svima koji drugačije misle. Osim za nesrbe, nije imao milosti ni za svoje parohe. Paroha Radomira Markovića iz semberskog sela Zagoni, koji je ujedno i diplomirani pravnik, još tokom rata smijenio je s dužnosti.
Na neposlušnog paroha poslao je trideset naoružanih ljudi da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija koja je od posljedica zadobivenih rana umrla, a paroh Marković pretučen je i izbačen na ulicu. Zbog svega što je radio, malo ko u Semberiji će zažaliti za njim, ali njegov autoritet silnika i vlastodršca iz sjene još mnogima drži zatvorena usta.
Ne gine mu Fruška gora
Sveti Sinod je rekao svoje, ali ostaje pitanje hoće li i tužilaštva progovoriti. Sudeći po ranijim sličnim primjerima vladika pedofila ili homoseksualaca, Kačavenda bi mogao završiti u nekom od četrnaest fruškogorskih manastira. Jedan od posebno ”interesantnih” manastira, logističkih centara za prikrivanje osumnjičenih za ratne zločine, jeste manastir Krušedol na Fruškoj gori. Ukoliko bude mogao birati, pretpostavlja se da će Kačavenda tu provesti ostatak života.
