“Admir je fini,
ponos prvaka,
pametne glave,
driblinga laka,
što dobro uči
i vredno šljaka
– vole ga svaka,
i sestra i baka,
ne samo one iz Teočaka!”.
Ovo su stihovi pjesme koje je čuveni Duško Radović onomad posvetio Admiru Smajiću, fudbaleru Partizana, “radilici” u crno-bijelom dresu, igraču koji je mnogo dao Partizanu, koji je ostavljao sve na terenu i koga su navijači obožavali zbog borbenosti i srčanosti, ali i umijeća.
Smajić je sa Partizanom 80-ih godina osvojio tri titule šampiona Jugoslavije
Poslije titule 1978. godine, Partizan je dugo godina bio bez naslova prvaka Jugoslavije. Ali, onda je došla generacija sa Draganom Manceom, Admirom Smajićem, Zoranom Čavom Dimitrijevićem, Milošem Đelmašom, Zvonkom Živkovićem, Zvonkom Vargom… A njih su na terenu predvodili Momčilo Moca Vukotić i na klupi Miloš Milutinović.
“Ovo je klub gdje sam odrastao i gdje sam se vaspitavao, gde sam shvatao ljudske i moralne vrijednosti. Bila je čast igrati u Partizanu. Mi nismo navijali za Partizan, mi smo voljeli Partizan”, rekao je Smajić u intervjuu za TV Partizan.
Smajić je bio akter jedne od najuzbudljivijih utakmica u historiji fudbala u Jugoslaviji, 1982. godine. Partizan nije mogao da ugosti zagrebački Dinamo na svom stadionu zbog Dana mladosti, pa je sa Zagrepčanima igrao na komšijskom stadionu, u Ljutice Bogdana.
Na stadionu je bilo 107.000 ljudi!
Dinamo je imao sjajnu generaciju – Zajec, Mlinarić, Kranjčar, Deverić…
“Gubili smo 2:0 u poluvremenu, u tom trenutku smo gubili i prvenstvo. Međutim, uspjeli smo da izjednačimo u nastavku i potom osvojimo titulu. Nikada neću da zaboravim da su me navijači nosili na rukama od stadiona Crvene zvezde do našeg stadiona. To nema cijenu, to ne može da se izbriše”, prisjetio se Smajić.
Druga titula bila je obilježena onim čuvenim “Šajberovim odlukama”, da Partizanu poništi, oduzme trofej namjenjen najboljem u državi. Partizan je pobijedio sarajevski Željezničar 4:0 i zahvaljujući boljoj gol-razlici u odnosu na Crvenu zvezdu, osvoji prvenstvo.
“Ta titula nam je nepravedno oduzeta. U pretposljednjem kolu smo gostovali Dinamu. Gubili smo 2:1 do pet minuta prije kraja i uspjeli smo da preokrenemo i pobijedimo. Potom smo dobili Željezničar. Mi smo znali šta nam ta titula znači. Godinu dana treniraš, mukotrpno radiš, osjećaš pritiske. Liga je bila takva da je deset klubova pretendovalo na prvo mjesto. Ne možemo mi da kupimo prvenstvo, niti da lažiramo nešto. Postoje snimci te utakmice, može da se vidi da nam je golman Janjuš ‘skinuo’ bar četiri sigurna gola. Dao sam sve od sebe na toj utakmici i svi igrači, sjećam se da me je trener Nenad Bjeković zamijenio pred kraj, jer sam bio isrcpljen”.
Treća titula u nizu osvojena je poslije prelaznog roka u kojem su u Partizan došli Milko Đurovski, Srečko Katanec i Fadilj Vokri. A Partizan je u novo prvenstvo ušao sa šest bodova manje, jer je tako odlučio Fudbalski savez Jugoslavije (za pobjedu se tada dobijalo dva boda, dakle kao danas 9 bodova manje).
Partizan je bio dominantan u toj sezoni. Gazio je sve pred sobom.
“Bila je velika euforija tokom cijele sezone. Došao je Milko, došao je još jedan veliki igrač i veliki čovjek – Vokri, Đelmaš je bio u velikoj formi, Vermezović je stasao u pravog odbrambenog igrača, ja sam bio tu već petu, šestu godinu, doveden je i Fahrudin Omerović… Nisi znao koga da staviš u tim! Bili smo ekipa i na terenu, i van terena. Taj duh Partizana se osjećao svuda. Igrao sam u velikim klubovima potom, ali taj osjećaj pripadnosti jednoj porodici, familiji, imao sam samo ovdje u Beogradu. To je nešto što ostavlja trag i sa čime ćete jednog dana otići sa ovog svijeta, sa tom mišlju: Ako se zbog nečega trebalo živjeti, ja sam živio zbog tih godina provedenih u Partizanu”, kaže Smajić.
Nastavio je:
“Šteta je što ta ekipa nije ostala na okupu, Milko i Vokri su otišli u vojsku… Opet bismo bili prvi”.
Smajić je u 79. “večitom derbiju” (Partizan dobio 2:0), postigao čudesan gol za vodstvo crno-bijelih. Gotovo iz mrtvog ugla savladao je golmana Crvene zvezde Stojanovića.
“Sjećam se svakog trenutka kao da je juče bilo. Evo, sad vidim i taj gol. Znam odakle je krenula akcija, znam kakvi su transparenti bili na Jugu, sjećam se busena na terenu, Đurovića koji me napada. Postoje neke stvari koje se riječima ne mogu opisati, već se nose u duši. Znao sam da ću da dam gol, kako sam šutirao lijevom spoljnom… U to vrijeme igrači nisu slavili golove sa navijačima, a ja sam eto emotivno krenuo ka Jugu i grlio se sa navijačima. To može da se doživi samo u Partizanu”, evocirao je uspomene na taj gol.
“Smaja” je oženjen Beograđankom. Devet godina života u Beogradu od njega je napravilo Beograđanina. I sada kažem: “Volim da dođem u Beograd, osjećam se kao kod kuće. Ma ne kao kod kuće, ovo jeste moja kuća”.
Dodaje da uvijek voli da dođe u Humsku.
“Ovaj miris, ova borovina, Vojna gimnazija pored stadiona, i sada čujem uvijek taj huk sa tribina, prisjetim se uvijek pokojnog Dragana Mancea, odem na njegov grob… To može samo veliki klub. Samo veliki klub može to da priušti igraču”.
CIJELI INTERVJU SA ADMIROM SMAJIĆEM
