Radio Glas Drine Radio koji se sluša i voli
Studentica iz Sarajeva napisala je potresnu priču o svom životu, a objavljena je na portalu doznajemo.com.
Mama me rodila tri godine prije nego što je počeo rat. Čini mi se kao da se sjećam ljubavi koju je tada utisnula u mene, znajući da kasnije neće imati priliku za to:
Mama je radila i pušila svaki dan, donosila konzerve i kruške i umotavala me u svoj debeli, zimski kaput kao da je čekala da negdje pođemo. Kad sam je jednom pitala kuda ćemo ići, ona je rekla: “U podrum, sine”. Pomalo tužno, pomalo tragično, ali to je najživlje sjećanje koje imam na moju mamu. Kasnije, dok mi je pravila limunadu, sjećam se da joj je kosa bila suha i tanka i nisam shvatala zašto želi periku.
Jednom prilikom, kada je u ratu došla struja, obukla je i meni i sebi najljepše što je imala, ali ni to nije moglo sakriti osušenu kožu na licu i upale obraze. Mama je znala! Već tada su njene tužne oči znale da neće vidjeti kako završavam fakultet, ni kako se udajem. Da neće upoznati moje drugarice. I znale su da neće dočekati unučiće i da se neće svađati sa mnom. Zbog ocjena, zbog kašnjenja. Bježanja od kuće. Beskrajnih putovanja. Zbog skupih čizama koje ću godinama poslije kupovati.
Mama je tada otišla iz naše kuće. Mame nema u našoj kući već 16 godina. Ali je tu, dok Fahro pije jutarnju kafu, kad se ja budim, kad polažem ispite, za rođendan, dok kupujem džempere. Svaki put kad Adisa kaže da imamo iste ruke, svaki put kad Keka priča kako joj se jadala zbog momaka.
Na njenom grobu nikada nije izrastao korov.
Godinama poslije, dugo sam tražila njenu crnu, lakiranu torbu.
