Ramaznske priče: Dobri

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je
kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji
je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset
godina nije sihodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata«
prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od
stotinu i deset gadina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja
pouzdana, pa smo se kupili kao djeca ako njega da nam priča štogod
iz starog vremena, kada bi dašao mojoj strini na sijelo.
Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine
usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj
pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo
Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa
pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog
vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi
od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji
postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni
seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog
vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar
s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun
ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije
zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u
njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i
u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajući kućnjega praga, i
nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih
matera iz sultanovih vremena.
Tako se on ródao s mojom strinom i češće joj dolazio na
sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobožno ga slušali.
- Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio
sam tada momčuljak, živio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo
čovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih
prije rekao da je bio dobri. A evo čut ćete šta je s njim bilo. Njihova
je kuća bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su
jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmeti
donosili. Ono što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali »hak« on
je zvao »nehakom«, jer, biva, nije pravo što oni rade i drugi jedu
plodove njihova rada. Nije ništa radio ni kakva zanata učio, a trebalo
je živjeti. I on je našao najbolje da obilazi hodžinske kuće, gdje su
mu svakog uoči petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice,
kumupirače ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kući pa s time
heftu živio. Znalo se desetak kuća, na čijim bi vratima on uoči petka
kucnuo halkom, dck mu se ne iznese njegov tain. To su bile
hodžinske kuce, bilo to mualima bilo muderrisa. Tako je on dolazio i
u Karabega i kucnuo svakog uoči petka.
I meni se nekad čini da je bio lud, kad se sjetim nekih
njegovih stvari, a opet je imao nešto što su imavali samo Dobri.
Nikad on ne bi prešao korakom preko stare ćuprije, nego bi,
kad bi došao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa
pretrčao u najvećem trku preko ćuprije. Nitko ne pamti da je kada
korakcm prešao preko nje. Kad bi ga pitali, zašto trči preko ćuprije,
on bi odgovorio: »Šta ja znam, koga ona čeka, da se pod njim sruši!«
Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vašega sokaka, jedna
česma, pa bi svijet točio vodu u đugume i ibrike i nosio kući. Došao
tako on jednu veče a na vodi Mulla-Smail Radiš. I on je bio na jednu
vodu, kao i Hindo. Naš ti Mehmed najednom skinu gunjac s pleća, pa
poče udarati njime Radiša. Radišu dojadi pa izlije vodu iz đuguma pa
počne mlatiti Hindu đugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotuži
Hindi, pa će se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svađu
dvojice mahnitova:
Šta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da će poginuti
od moga gunjca!«
Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada čujte šta ću vam
još reći o njemu, a Bog zna, istina je kao što mene sada gledate.
Sijelimo mi jednom uoči petka u rahmetli muftijina oca. Bilo
nas je sedam-osam, što rodbine, što iz komšiluka. Kucnu halka na
vratima. Ja kao najmlađi skočih da ću vidjeti tko je. »Ta znaš tko je,«
veli mi amidža. »Mahniti Hindo. Iznesi mu ono što su mu ženske
spremile!« Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko
avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo.
Prije nego mu mogoh dati ono po što sam mislio da je došao, otpoče
on tihim glasom: »Nisam ja, Alija, došao danas po pitu. Nego, živ
bio, selam ćeš amidži, neka mi sutra dođe na dženazu.« Ja se
okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i
kažem sijeldžijama šta mi je rekao. »Tuhaf«, učini amidža i domalo
poče opet razgovor, o čemu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s
uma, kako će čovjek zvati svijet na svoju dženazu. U neka doba dođe
i komšija nam Muslibegović, pa kaže kako je dolazio Hindo, kao što i
obično dolazi uoči petka, ali da nije htio uzeti ništa, nego ga pozvao
na dženazu. Amidža mu reče da je tako i u nas dolazio. Netko čini:
»Hajde, Boga ti, mahnit čovjek. Tko zna šta mu se prisnilo!« Netko
veli: »Nije hrđav čovjek; tko zna, možda mu se pokazao nekakav
išaret da će zbilja noćas umrijeti.« Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh
još u dvije-tri kuće, gdje je on imao običaj tako dolaziti, u Kajtaza,
Faladžića, i on svukud dolazio, nigdje nije ništa htio primiti, a sve
zazivao svijet na svoju dženazu. Vratim se i kažem im. Svima
začudo.
Duga zimska noć, sijelilo se do neka doba noći uz lojanicu i
svak svojoj kući. Mene zaustavi amidža da ostanem na konaiku.
Legao sam i zaspao, ali nisam svu noć napravo utvrdio. U neko doba
uniđe amidža u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:
- Ustani, Aldja, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine
kuće i vidi šta je s Mehmedom!
Obučem se brže-bolje, obujem postule pa pohitim proko
Tepe, kroz Kujundžiluk pa preko stare ćuprije na Ogradu i Donju
mahalu. Taman ja nadno vašega sokaka, kad odonud Šehaga Čerkić.
Još je mrak i u njega zapaljen fenjer.
- Kud si pošao u ovo doba? – pita me kad me prepoznade.
- Poslao me amidža da vidim šta je s Mehmedom Hindom, – i
kažem mu sve s kraja na kraj.
- Allah rahmet ejle! I meni je došao iza ponoći i zovnuo me
da mu učim »Jasin«. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu
nešto prisnilo, a on jednako da idem s njim kući mu i da ponesem
Kuran. Sjedio sam sve dosad s njim, učio mu, a on kao da zaspa.
Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio čaršafom.
Svaka se dlaka na meni naježila kad god bih pomislio o
njemu, dok sam se vratio kući. Ja pred našu džamiju, a svijet se
iskuplja na sabah. Kažem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan:
»Dobri, Allah rahmet ejle!«
I, djeco moja, što ću vam dalje pričati. Hindina je kuća bila
ondje pod Humom, kuda sada željeznica prolazi, pa je oborena. Od
kuće do Sevri-hadži-Hasan-džamije sve je svijet bio pritisnuo – da se
igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve dženaze Mostar ne
pamti.
Stara je u nas riječ: »Ne možeš čovjeka uznati, dok ne pojedeš
s njim tovar soli.« Pa i tako se desi, kad se čitav vijek družimo s
nekim, da ne stečemo pravi sud o njemu. Više od pedeset godina je
Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a
on se pred samu smrt pokazao onim što je bio čitava života: Dobri.

(Alija Nametak – Ramazanske priče)

Follow

Podijeli