Svake večeri bi je pratio kući poslije posla i stalno se nadao da će je poljubiti, ali je bio previše stidljiv da bi je za to i upitao. Jedne večeri smogao je hrabrosti.
“Mogu li da te poljubim?” upitao je. Pristala je. Ali taj čovjek je bio izuzetno niskog rasta, pa su pogledali naokolo ne bi li našli nešto na šta bi se popeo. U blizini je bila napuštena kovačnica, pa se popeo na nakovanj, koji mu je omogućio da je poljubi.
Produžili su dalje i, nakon stotinjak metara, čovjek je opet upitao: “Draga, mogu li da te poljubim?”
“Ne”, odgovorila je, “dosta je bilo za večeras.”
“Zašto mi to onda ranije nisi rekla, da ne teglim ovaj prokleti nakovanj!?”
***
Kada ljubav nosi teret, uopšte ga ne primjećuje.