Jedan asketa živio je čitav svoj život bez žena i posvetio se borbi protiv polnog nagona u sebi i drugima. Kada je umro, jedan njegov učenik umro je ubrzo poslije njega. Stigavši na drugi svijet, učenik nije mogao da povjeruje svojim očima – u krilu njegovog obožavanog učitelja sjedila je najljepša žena koju je ikad vidio!
Prišao je učitelju i došapnuo mu: “Dobri učitelju, sada znam da je Bog pravedan, jer nagrađuje na nebu za odricanja na zemlji.”
Učitelj je mrzovoljno rekao: “Idiote, ovo nije raj i nisamja taj koga nagrađuju. Ona je ta koju kažnjavaju.”
***
Kada je cipela komotna, zaboravljamo na stopala;
kada je pojas dovoljno dug, zaboravljamo na struk.
Kada je sve harmonija, zaboravljamo na svoje ja.
Čemu onda služe odricanja?