Sjećanja: Ovako su neki od svjedoka zločina pričali o Bijelom Potoku, općina...

Sjećanja: Ovako su neki od svjedoka zločina pričali o Bijelom Potoku, općina Zvornik

929
0
PODIJELI

Ovo je dio svjedočenja Bošnjaka Zvornika o onome što su preživjeli na Bijelom Potoku 1.juna 1992.godine. Svoj iskaz dali su pred Specijalnim sudom u Beogradu na suđenju Branku Grujiću i Branku Popoviću, kojima se pored ostlaog  na teret se stavljala likvidacija 668 muškaraca s područja zvorničke općine koji su ubijeni za svega nekoliko dana na početku juna 1992. Tekst je prije 5 godina objavljen u magazinu BHDANI.

Nakon što su osmog aprila 1992. srpske snage – pripadnici JNA, rezervisti, aktivni i rezervni sastav milicije, i dobrovoljci iz Srbije – zauzele Zvornik, počelo je čišćenje sela ove podrinjske općine. Već 25. aprila su napadnuta i zapaljena sela Hajdarevići i Dardagan, a stanovništvo protjerano u Klisu. Mjesec dana kasnije, 25. maja, na udaru su se našli Tršići, Kučić Kula, Lupići, Radava, Đulići, Ćelišmani, Mahmutovići, Sjenokos, Džine i Šetići. Svi Bošnjaci su protjerani u Klisu gdje se u tom trenutku našlo oko 5.000 ljudi. Navečer, 31. maja, Nurija Jašarević, predsjednik Mjesne zajednice Klisa, i Alija Đulić, predsjednik MZ-a Đulići, vodili su pregovore sa srpskom stranom. Dogovoreno je iseljavanje Bošnjaka na slobodnu teritoriju i narod je obaviješten da ujutro krene automobilima, kamionima i traktorima kako bi se formirala kolona koja će ići prema Sapni. Šta se nakon toga dešavalo u Okružnom sudu su pričali svjedoci, ili, preciznije rečeno, svjedokinje s obzirom da su u narednih nekoliko dana pobijeni svi muškarci, starosti od 15 do 80 godina.

Ubili su mi četiri sina

Đulafera Džinić rođena je 1941. godine. Na put ka slobodnoj teritoriji krenula je s mužem, četiri sina, troje unučadi i tri snahe. “Moj sin Alija je živio u Austriji. Došao je na Bajram, htio voditi ženu i djecu. Jedva je došao, operisao je malo prije toga srce. Im'o je onaj pancir na sebi. Ni konce nije izvadio. Onda su počele barikade i nije se mogao vratiti”, ispričala je Đulafera svjedočeći dalje: “Kad smo pošli, cestom ubijaju. Sve krvavo. Sve pobijeno. Pokupili oružje, nemaš se čime braniti. Moja su četiri sina svezali i čo'eka mi. Došli smo na Bijeli Potok. Aliju su počeli tući još na putu. Udarali su ga motkama, čime su stigli. Molila sam jednoga: ‘Nemoj ga, molim te, udarati operisan je’, odgovorio mi je: ‘Neka, trebaju nama i nesposobni.’ Možda ga ne bi toliko tukli, ali zbog operacije nije mogao da podigne ruke uvis kako su mu naređivali. Nikad neću zaboraviti kad su mu pokidali onaj skafander s njega. Odveli su ga u neku garažu na raskršću. Kako ga udare, on zapomaga. Nisam mogla izdržati, otišla sam do te garaže. Bila su dvojica ispred s maskama na licu. Nisu mi dali ni prići. U toj garaži su Aliju ubili…”

 

Nesreća ove majke, nažalost, ni blizu nije bila okončana. Kad se vratila na put kojim je išla kolona, vidjela je da joj tuku najmlađeg sina Izeta: “Sav je bio krvav. Molila sam da mi puste bar njega. Nisu. Nikad nije bilo tak'og rata. Ubiše! Ubiše sve!”

Svoja četiri sina: Aliju, Sejada, Rifeta i Izeta nana Đula nikad više nije vidjela.

Izeta je posljednji put vidjela kako se sav krvav penje na kamion: “Bio je nekakav garav, sav od pijeska, a kiša počela padati. Izet je onakav krvav pokušavao da se popne na taj kamion.”

Na pitanje sutkinje Tanje Vuković da pojasni neke detalje, Đulafera je odgovorila: “Meni su moju djecu ubijali i ja ništa nisam vidjela.”

Poslije rata Đulafera je samo jednog sina našla – Rifeta, u grobnici na Crnom vrhu. Njega je i ukopala. U ratu joj je poginula i jedna snaha i unuka. Vratila se i živi u Klisi. Muž nakon zatvaranja i tragedije koju je proživio više nikad nije bio dobro, godinama se liječio na neuropsihijatriji, a i sad je na lijekovima. Sa Đulom živi dvoje unučadi kojima su poginuli i otac i majka.

U Sudu je Đulafera ispričala: “U nas isto k'o u Srebrenici. Sve je odvedeno. Poklano. Nemaš s kim da živiš. Prođeš kroz selo, sretneš dvoje-troje. Mojih pet sinova (jedan sin je prije rata živio u Beogradu i ostao živ) je imalo pet kuća u selu. Kad smo se vratili, ništa. Nikad ovo nije bilo. Ubija te. Ubije ti srce. Ja srca više nemam. Četiri puta su ga ubili.”

Odvedoše mi djecu

Šeća Delić je Sudu opisala šta se dešavalo u Klisi pred njihov odlazak: “Došle su izbjeglice iz 17 sela. Mislim da istorija ne može opisati kako je to izgledalo. Narod je spavao na ulicama, više niko nikoga nije mogao primiti u kuću. Davali smo, a onda je došlo vrijeme da nemamo ni mi.” Sjetila se da je to jutro kad su trebali krenuti rano ustala. Srela je komšiju Beriza koji joj je rekao da im izlaza nema jer su u toku noći došla puna tri autobusa vojske. S mužem, dvojicom sinova i svekrom je spremala stvari u traktor. “Vidjela sam vojsku kako iz okolnih kuća izgoni narod. Krenuli smo i mi. Išli smo svega 50 metara kad nas je dočekao vojnik s puškom. Naredio je da krenemo pješke i uzmemo s traktora samo ono što možemo nositi. Uputili su nas na raskrsnicu koja je bila nasred Klise. Tu sam imala šta vidjeti, vojska, policija, rezervisti do zuba naoružani, a na raskrsnici tenkovi okrenuti prema nama. Murata Džinića ubiše samo što se pomaknuo od kolone. Mlađi sin Sejad je molio: ‘Mama, daj mi vode.’ Nisam imala, molila sam ga da se strpi.”

Tog jutra, prvog juna, u Klisi je formirana kolona duga preko kilometar. No, od dogovora nije bilo ništa i, umjesto na slobodnu teritoriju, naređeno je da se ide za Memiće preko Karakaja. Oko kolone je formiran špalir dobro naoružanih vojnika koji su bili raspoređeni od Klise preko Durakovića i Đulića do Bijelog Potoka gdje su bili parkirani kamioni.

“U Bijelom Polju, kad smo mi stigli, bila je masa naroda”, svjedočila je Šeća. Tu je počelo odvajanje: muškarci na jednu, žene i djeca na drugu stranu. “Odvojili su sinove od mene. Zijad je išao u koloni muškaraca koja se kretala paralelno s nama. Ja u njega pogledam, on mene ne smije. Tako smo stigli u Bijeli Potok. Muškarce su počeli bacati na kamione. Ušla sam među onaj narod. Idem, ne znam kuda ću. Šta ću? Čula sam Đulu da pomaga: ‘Ubiše moga Aliju.’ Sretnem Kiću, njega sam znala, uhvatila sam se za glavu i rekla mu: ‘Sve mi odvedoše.’ Odgovorio mi je: ‘Neće im ništa biti ako imaju crno na bijelo.’ Nisam znala šta to znači. Prišao je još jedan vojnik. Rekli su da će mi pomoći. Taj vojnik je pitao: ‘Ko je bolji? Alija ili Slobodan?’ Briga me, odgovorila sam, odvedoše mi moju djecu. Kad smo prišli kamionu i ja pokazala svog mlađeg sina, odbio je da mi pomogne rekavši: ‘Vidi ga, on bi mogao dvojicu nositi.’ Bio mi je taj sin razvijen. Krenuli su kamioni. Gledala sam za njima. Ispadoše mi oči. Odvedoše mi djecu. Plakala sam. Kidala zemlju rukama… Među zadnjim su me strpali u kamion. Kad smo došli u Memiće, vidim svoju sestru. Otimaju joj kćerku iz naručja. Ona im govori: ‘Nemojte, odveli ste mi muža i sina! Ostavite mi bar nju!’ Tu su odvajali sve djevojke i mlađe žene. I druge majke su zapomagale, trčale za svojim kćerkama koje su odvodili. Prolazila sam između naroda. Ljudi umiru. Nema vode.”

Šeća se 1999. vratila u Klisu. “Sve je bilo popaljeno, ostruga narasla. Nađem od jednog sina papuču, od drugog majicu… Plačem. Crći nazor ne možeš. Kuću sam radila. Sobe pravila, uređivala za njih… Za svakog posebno, i vidim šta su im uradili i kako su ih mučili.” Na pitanje sutkinje s kim živi, Šeća odgovara: “Sama. S kim ću živjeti? Sve su mi odveli.” Muža i sinove je ekshumirala poslije rata. Svekra nikad nije našla.

 

Muž se nikada nije vratio Muneveri Jašić su u Bijelom Potoku odveli muža. O tome je ispričala: “Bila je panika. Ostale su samo žene i djeca. Borila sam se s djecom. Bili su mali. Vrištali su. Oni su dolazili i tražili zlato i dokumente. Kiša je počela padati. Do četiri poslijepodne je bilo sve manje naroda. Nas su zadnje ukrcali na kamion. Vozač kamiona bio je Slobodan Krstić, moj komšija. Kad smo ušli, onesvijestila mi se kćerka. Niko na kamionu nije imao vode. Naišao je komšija Petko Panić, aktivni policajac. Zamolila sam ga za malo vode. Rekao je nekome da mi donese. Borila sam se za svoje dijete. Kad smo prolazili kroz Karakaj, žene su nas gađale kamenjem.” Na slobodnu teritoriju je izašla sa svojom djecom, muža više nikad nije vidjela. Vratila se u Klisu. Jednom je srela Petka Panića: “Rekao mi je dobar dan, a ja sam ga pitala kako ga nije stid da me pozdravi.”

Iako je Klisa bila slobodna za Bošnjake, sve do tog 1. juna 1992. se iz sela nigdje nije moglo izaći, bilo je u okruženju. Hanifa Hasanović je u svom iskazu navela: “Gledali smo kako gore okolna sela. U jednom je bila moja sestra. U drugom roditelji. Plakala sam. Nama su govorili da smo bezbjedni. Kad smo krenuli, ja sam bila trudna. Muž mi je rekao: ‘Vratit ćemo se kad se porodiš, za tri mjeseca.’ Međutim, moj muž se više nikad nije vratio.” Hanifa je izašla sa sinom i kćerkom, a onda je rodila još jednog sina. O izlasku iz Klise je ispričala: “Potrpali su nas na kamione kad su odvojili muškarce. U mom kamionu je bila nana Đula. Cijelu noć je preplakala. Nisi to više mogao ni slušati.”

U garaži u kojoj je ubijen Đulin sin, likvidirani su i Mustafa Grebić, Junuz Majlović, Husein Pargan, Emin Selimović i Alija Džinić. Ostalih 668 muškaraca potrpano je na kamione Autotransporta i Glinice iz Zvornika. Odvedeni su u Tehnički školski centar gdje su zatvoreni u mašinsku radionicu. Tu je ubijeno oko 200 ljudi. Neki su se ugušili pod visokom temperaturom uključenih kalorifera. Preživjeli, njih oko 460, nakon pet dana, prebačeni su u Dom kulture Pilice da bi odatle kamionima bili prevezeni u Karakaj u Gerinu klaonicu gdje su strijeljani. Preživjela su dvojica, od kojih je jedan poginuo godinu dana kasnije. Tijela ubijenih, njih oko 350, pronađeno je i identificirano u masovnim grobnicama Berbića mezarje i Crni vrh.

 

***Đulafera Džinić umrla je prošle godine****